Kineska Nova godina
Nakon demokratskih izbora u junu 1999. i ukidanja dugogodišnje zabrane svih vjerskih i tradicionalnih kineskih obreda, kineska Nova Godina postaje zvanični državni praznik u Indoneziji. Od tada, proslava kineske Nove Godine u Jakarti, od nekadašnjeg diskretnog i opreznog posjećivanja preostalih budističkih hramova, postaje javna manifestacija sa svim tradicionalnim kineskim obilježjima - od paljenja lampiona pred hramovima i prodavnicama, preko zmajevog plesa u najluksuznijim komercijalnim centrima pa do ponoćnog vatrometa u kineskoj četvrti Glodok. Nekadašnji geto i mjesto krvavih okršaja iz maja 1998. godine u kojima je poginulo vise od 1000 indonežanskih Kineza, Glodok je pred kraj godine Pijetla preplavljen ružičastim plastičnim beharom, crvenim lampionima, sintetičkim imitacijama tradicionalne kineske odjeće i sličnim azijskim kičem.
Fotografije snimljene 28 januara 2006. pred sami početak godine Vatrenog Psa, svjedoče da su godine represije i netolerancije prema tri-postotnoj manjini danas na najboljem putu da postanu još jedna od prevaziđenih etapa u dugoj istoriji indonežanskih Kineza.
Foto: Pavle Kovač
Na ulazu u budistički hram Feng Shan Miao (Vihara Dharma Jaya), u prevodu "duh vjetra", sagrađen 1751 i renoviran 1978, zmaj živopisnih boja je jedan od najznačajnijih kineskih simbola - božja kreatura, sila transformacije i kreativnosti, kamilja glava, jelenski rogovi, riblja krljušt, mačiji brkovi i orlovske kandže, zmaj predstavlja samoga Cara.
U samom hramu, na stotine crvenih svijeća sa ispisanim imenima i željama. Crvene svijeće se pale na dane proslave, a bijele su rezervisane isključivo za sahrane.
Vjerovanje je da svijetlost svijeće vodi direktno u svijetlu budućnost tako da većina porodica dolazi na ponoćnu molitvu i pali svijeće. U zavisnosti od novčanih mogućnosti, veličina svijeće može biti od par centimetara pa do dva metra - kao i obično, najbogatijima je svijeća najveća, a budućnost, zasigurno, najsvjetlija.
U samom srcu kineske četvrti Glodok, najstariji i najpopularniji budistički hram Vihara Dharma Bhakti, sagrađen 1650, uništen 1740 i restauriran 1755.
U samom srcu kineske četvrti Glodok, najstariji i najpopularniji budistički hram Vihara Dharma Bhakti, sagrađen 1650, uništen 1740 i restauriran 1755.
U samom srcu kineske četvrti Glodok, najstariji i najpopularniji budistički hram Vihara Dharma Bhakti, sagrađen 1650, uništen 1740 i restauriran 1755.
Sigurnost hrama danas obezbjeđuju samo dva čuvara.
Unutar hrama, molitva počinje poklonom statui Bude koju okružuje cvijeće i voće. Znajući da bez cvijeta nema ni ploda, cvjetni aranžmani zauzimaju vrlo bitno mjesto u novogodišnjoj dekoraciji. Svako voće ima različito značenje - liči ojačava porodicu, kikiriki predstavlja dug život, kumquart prosperitet, a kokos zajedništvo.
Unutar hrama, molitva počinje poklonom statui Bude koju okružuje cvijeće i voće. Znajući da bez cvijeta nema ni ploda, cvjetni aranžmani zauzimaju vrlo bitno mjesto u novogodišnjoj dekoraciji. Svako voće ima različito značenje - liči ojačava porodicu, kikiriki predstavlja dug život, kumquart prosperitet, a kokos zajedništvo.
Dvorište ispred hrama je mjesto gdje se, na dan kineske Nove Godine, okuplja sva sirotinja kineske četvrti čekajući satima na stotinjak grama kuhane rize ili novčanicu vrijednosti desetine dolara. Dio je tradicije da se, nakon molitve u hramu, ostavi novčanica za najsiromašnije.
Barongsai, zmajev ples - vjerovanje je da zmaj donosi sreću porodicama koje posjeti.
Prije ponoći, vatrometom se preplaši i otjera čudovište Nian, vjerovanje koje se može pronaći u svim kineskim zajednicama sirom svijeta. Prozori i vrata se otvore, da bi se olakšao odlazak Stare i dolazak Nove Godine, a ukrasi od crvenog papira ne dozvoljavaju Nianu da se vrati, tom čudnovatom šejtanu koji se jedino boji crvene boje.
Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole. Sva prava zadržana. – Kontaktirajte info@bhfotografi.ba
O AUTORU
Pavle Kovač rođen je u Sarajevu 1966. godine, fasciniran foto aparatom koji mu otac poklanja u desetoj godini života, prve ozbiljnije korake u fotografiji pravi krajem sedamdesetih godina u Cedusu gdje pohađa kurs fotografije Milomira Kovačevića Strašnog. Tehniku fotografije i crno bijelog laboratorija usavršava u sarajevskoj Drugoj gimnaziji i, kasnije, tokom studija, u Foto Klubu Mašinac.
U ranim devedesetim, inženjerska struka ga vodi prvo u Francusku, a potom i u Indoneziju, Angolu, Jemen, Katar i Dansku. Privučen interesantnim licima slučajnih prolaznika i svakodnevnim životnim situacijama, svojim fotografijama nastoji zabilježiti najtipičnije detalje u njihovom prirodnom okruženju i, na taj način, publici približiti neke druge kulture.
Od najvažnijih izložbi treba spomenuti samostalnu izložbu "Boje Azije" održanu u Muzeju književnosti u Sarajevu u novembru 2006. godine, u Džakarti u Duta Fine Arts Foundation u maju 2007. godine i u Trebinju u Muzeju Hercegovine u decembru 2024. godine, više prodajnih izložbi između 2015. i 2020. godine u Parizu i samostalnu izložbu "Kratke priče iz Indonezije" u Galeriji Kulturnog centra u Trebinju u decembru 2023. godine.
Za fotografski rad je bio nagrađen 2007. i 2022. godine od strane francuskog časopisa PHOTO (izbor među vise od 50000 fotografija). Na konkursu "Djetinjstvo i radost", 2014. godine dobija drugu nagradu dodijeljenu od selektora Sabine Weiss. Autor je knjige "Boje Azije" koja je 2007. godine osvojila dvije nagrade na 5th Asian Awards u Singapuru. Dobitnik je nagrade AUFBiH-a za najbolju fotografiju u BiH u 2023. godini.
Član je Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH) i Udruženja BH FOTOGRAFI. Registrovan je u Asocijaciji za umjetničku fotografiju BiH (AUFBiH, bivši Foto savez BiH). Aktivan je učesnik na međunarodnim foto-salonima i konkursima.