Sa poznatim parom "Brangelina" na Uskrs i Vaskrs


Autor: Amel Emrić / BH FOTOGRAFI

 

Nikome nisam ni govorio, niko mi ne bi ni vjerovao da ću 5. i 6. april 2010. godine provesti u društvu slavnih holivudskih glumaca Angeline Jolie i Brad Pitt. 

 
 

Foto © Amel Emrić

 
 

Sa direktorom UNHCR za BiH smo dočekali privatni avion na sarajevskom aerodromu. Čitava posjeta je trebala biti tajna i niko nije trebao da zna da su stigli u BiH. Bila je nedjelja i nije bilo puno putnika, ali je čitava kontrola letenja izašla da se fotografise sa Angelinom. Po izlasku iz aviona, i upoznavanjem sa prisutnima na pisti, Angelina je morala u toalet. Kada je prohodala aerodromskom zgradom svi su vrištali od oduševljenja. Nismo ni krenuli prema nepoznatom odredištu a svi su već znali da je u Bosni. 

Niko nije ni zamišljao da bi mogla otići u Goražde u posjetu ženama žrtvama rata. Te noći u hotelu Behar nisam mogao da spavam. Ujutro je nastala panika, moj telefon je zvonio kao lud, nisam se smio javiti. Dogovor je bio da svim medijima besplatno podjelim fotografije koje bude Angelina odabrala. 

Posjeta ženama žrtvama rata je bio posebno težak, nisam želio da prikazujem njihova lica niti navodim imena, to su osnovni postulati etike u ovom poslu. Njihova lica sam ostavio u sjeni i svu težinu razgovora sam ispričao izrazom lica poznate glumice. U jednom momentu  sam pomjerio glumicu i zamolio je da zamjene mjesta samo da bih identitet tih žena sačuvao. Kasnije su novinari sve to raskopali, neki mediji su naknadno posvjetljivali fotografije da saznaju o kojoj se to osobi radi. 

 
 

Foto © Amel Emrić

 
 

Iz Goražda jurimo prema Višegradu, prate nas novinari, a pred kućom koju ćemo posjetiti stoje novinari koji nas čekaju, sve su znali, neko je odao lokacije. Kasnije sam saznao da je to bio šofer koji je radio za UNHCR. Čitava posjeta je trebala ostati u tajnosti. Posjeta izbjegličkoj porodici u mjestu Međeđa je protekla iznenađujuće opušteno, navikli su se na mene i niko nije pravio probleme zbog fotografisanja, bilo je zadovoljstvo raditi. 

 
 
 
 

Baterija u mom telefonu se istrošila od silnih poziva, sve kolege su me tada mrzile, neki mediji su prenijeli fotografije mene i Angeline kako razgovaramo, užas, trebao sam da ostanem anoniman. Jedan od uslova ovog zadatka je bio da ostanem anoniman. Kasnije sam saznao da je to praksa svuda u svijetu, da imaju pool fotografa koji ih prati pa onda podjeli fotografije, ali to ne funkcionira u Bosni. 

Nakon Višegrada stižemo u Kolektivni centar za interno raseljene u Rogatici, sve teške životne priče liče jedna na drugu. Bilo je vrijeme Uskrsa i Vaskrsa, te godine se poklopilo da se na isti datum poklapaju ova dva praznika. Angelina Jolie uživa u društvu sa Lanom i Marom Babić, sestrama, koje su u privremenom smještaju već 10 godina. Žive teškim izbjegličkim životom u jednoj maloj prostoriji sa zajedničkim toaletom u zapuštenoj dvospratnoj zgradi. Tu je smjesteno oko 50-ak ljudi, čitava Bosna je bila ispunjena teškim životnim sudbinama ali u izbjegličkim centrima su životne priče bile najteže. Mara je autistična i nije uopšte reagovala na posjetu, samo je mirno posmatrala mene kako fotografisem, i svo vrijeme je odsutno gledala pravo. Do mene na stolici je sjedio Brad Pitt, svi su bili veseli i takmičili se u tucanju vaskršnjih jaja. To je bio najljepsi Vaskrs za Lanu i Maru, pogotovo nakon obečanja da će dobiti novi smještaj. Ja mislim da je to bio jedinstveno iskustvo za Angelinu sa iskustvom tucanja vaskrsnjih jaja.

 
 
 
 

U jednom momentu Brad Pitt me pitao kako da njegove fotografije koje snimi u sobi izgledaju prirodne, većina fotografija mu ispadne narandžasta. Ja sam se nesto petljao da objasnim, te white balans, te ekspozicija, vidim ne razumijem ni ja sam sebe i kontam on ima neki aparatić pa ću ja to sad pokazati praktično. Pomislih da vjerovatno ima Canon ili Nikon sa kit objektivom, pa ću ja to brzo. Kada kad ono... Digitalni Hasseblad 6x6, da budem iskren taj sam aparat viđao samo na reklamama i uvjek je bio nedostupan za mene, mislim da je koštao kao nov golf. Kada sam uzeo aparat u ruke prvo pitanje je bilo kako se pali ovo čudo, hoću li nesto pokvariti, koji me je vrag natjerao da objašnjavam, sekunde su bile kao godine dok sam trazio on/off prekidač, našao sam ga jedva. U žurbi sam namjestio white balans na automatski rad i stvar sa tonom na fotografijama je izgledala puno bolje.

 
 

Foto © Amel Emrić

 
 

Popodne stižemo u Sarajevo, slijedi autorizacija fotografija i editovanje. Čitav dan rada za 5 do 6 fotografija. Poslao sam pool fotografije za strane medije i za sve lokalne medije, svi su dobili fotografije. Sav posao sam završio oko 11 navečer, tek kada sam poslao sve fotografije. To je bio najduži dan u mojoj karijeri.

Zabranjeno je preuzimanje sadržaja bez dozvole. Sva prava zadržana. – Kontaktirajte info@bhfotografi.ba


O AUTORU

Amel Emrić je priznati bosanskohercegovački fotoreporter, istaknuti član i rukovodilac Etičkog odbora Udruženja BH FOTOGRAFI sa više od 25 godina iskustva u fotožurnalizmu i fotografiji. Zadnjih 23 godine radio je za novinsku agenciju Associated Press (AP). Njegove fotografije objavljeni su u najprestižnijim svjetskim medijima kao što su New York Times, Washington Post, Boston Globe, Chicago Tribune, Wall Street Journal, Economist itd. Dobitnik nekoliko prestižnih međunarodnih fotografskih priznanja među kojima World Press Photo Award, Picture of the Year USA, National Headliner Awards USA i Best Sports Action AP USA. Trenutno radi freelancerske poslove, u glavnom na ekološkim temama, temama zaštite okoline i unapređenja boljih životnih standarda građana Bosne i Hercegovine.

 

© 2018-2022 BH Fotografi